Prebrzo je iz medijskog prostora nestala dramatična informacija da Denis Bećirović nije kandidat za člana Predsjedništva BiH SDP-a, već Mirsada Kukića Kuke. To nipošto ne bi smjelo biti tako. Jer pozadina priče koju je javnosti saopćila Elzina Pirić, predsjednica, ako to ona suštinski zaista jeste, Kukićeve stranke, prevažna je za utvrđivanje mnogo čega, ali primarno Bećirovićevog motiva.
Bećiroviću je prvi put ponuđeno da bude SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda 2014. godine. Kandidaturu je odbio. Navodno, smatrao je kako će bilo koji kandidat biti poražen. S druge strane stajao je Bakir Izetbegović. SDP, koja je, na iznenađenje neupućenih koji lakomisleno povjeruju kako „oni drugi“ kontrolišu medije, a SDP se bori za slobodne medije i nezavisne urednike, kandidovala novinara i urednika Bakira Hadžiomerovića. Hadžiomerović je teško poražen, a Bećirović je dobro pretpostavio ishod.
Četiri godine poslije, 2018, Bećiroviću je opet ponuđena kandidatura. Opet je odbio. A onda je ušao u pregovore s vlastitom strankom. Pred SDP je stavio niz uslova da promijeni mišljenje. Jedan od njih je bio da mu se, u slučaju poraza na koji je očito računao, garantuje mjesto u državnom Domu naroda. SDP je ispunio želje, Bećirović promijenio mišljenje, prihvatio kandidaturu za Predsjedništvo pa završio u Domu naroda. A dok je bio kandidat, govorio je kako mu je motiv država, zastava, ujedinjenje, integracija, boljitak građana i sve što je u ovakvom kontekstu moguće zamisliti. Ipak, među zahtjevima mu, naprimjer, nije bilo formiranje snažne koalicije poslije izbora koja bi zaista stabilizovala državu… Radije je izabrao fotelju u Domu naroda i basnoslovnu plaću.
O novoj Bećirovićevoj kandidaturi počelo se govoriti mnogo prije 2022. Ali nije bio prvi izbor „ujedinjene opozicije“. Kandidatura je prvo ponuđena advokatu Ifetu Feragetu. On ju je odbio. Potom se za zajedničkog kandidata pokušao nametnuti Denis Zvizdić, nekada visoki funkcioner SDA, sada drugi Konakovićev zamjenik. Nije bilo konsenzusa. Na red je opet došao Bećirović. I on je, opet, kandidaturu odbio. U septembru 2021. izjavio je sljedeće: „Da ne želim biti kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda obavijestio sam kolege još u julu, kao i jučer na sjednici Predsjedništva SDP-a te zatražio da to uđe i u zapisnik.“ I ušlo je u zapisnik. Bećirović je ponovo znao da je s druge strane Izetbegović i, vjerovatno, pretpostavio da je poraz izvjestan.
Za isti period, koliko traje „drugo stanje“, za devet mjeseci, Bećirović je promijenio mišljenje. Nije poznato kakve je, ovog puta, imao želje i zahtjeve, ali je gotovo identično kao 2018. godine, kao da je sam od sebe prepisivao, javnosti saopćio kako je kandidaturu prihvatio radi države, zastave, jedinstva, integracija, boljitka građana… Mnogi bi mu, možda, i povjerovali da Elzina Pirić, u zanosu kakvi je nerijetko obuzimaju, nije priznala da je Bećirović, zapravo, projekat Mirsada Kukića Kuke: „To je ideja Mirsada Kukića i mi smo, hvala Bogu, četiri godine kasnije to proveli i kandidovali Denisa Bećirovića.“ A Kuko je, navodno, poznat po idejama i ponudama koje se, u filmskom mafijaškom žargonu, „ne odbijaju“ i projektima za vrh liste – crne američke.
Bećirovićevo nećkanje s kandidaturama, potom nagle promjene mišljenja dokaz su da njegovi istinski motivi, vjerovatno, nisu tvrdnje o zaštiti države kako javnosti predstavlja. Jer država je jednako važna i 2014. i 2018. i 2021. i 2022. godine. I s borbom za državu nema kalkulacija u kojima je najvažniji segment osiguravanje vlastitog komfora nakon eventualnog poraza, iz kojeg se potom četiri godine mogu lagano pisati i slati otvorena pisma koja rijetko ko čita.
(Hayat.ba)
